Probodene ruke i prijatelji

Iv 1:11

K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.

Uvod evanđelja po Ivanu otkriva nam strašnu činjenicu: Gospodin Isus, obećani Mesija izraelskome narodu, kako čitamo u Starome zavjetu (Pnz 18:18, Iza 9:6, Mih 5:2), nije prepoznat od strane svoje braće po tijelu (Rim 9:5a). Tragedija je utoliko veća poradi baštine, tj. veličine i ozbiljnosti onoga što im je povjereno od Boga koji se zove njihovim imenom, kako čitamo u 9. poglavlju poslanice Rimljanima od 4.-5. retka: "...njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su oci, od njih je i Krist po tijelu došao (kako smo ranije i rekli)...". Ova vrlo tužna činjenica, na koju nas u svojoj poslanici, nadahnut Duhom Svetim, podsjeća apostol Pavao, samo je podsjetnik na tužnu besjedu samoga Gospodina (Lk 19:42) prilikom ulaska u Jeruzalem na magarcu, ispunivši tako proročanstvo proroka Zaharije (Zah 9:9), koje je samo jedno u nizu ispunjenih proročanstava o dolasku Mesije. 

Nažalost, Izrael kolektivno, kao nacija, nije prepoznao svoga obećanog i dugo iščekivanog Mesiju, unatoč silnim proročanstvima svetih spisa, koja su njima  povjerena. Međutim, čitamo da su ipak postojali neki koji su ga prepoznali i vjerovali u njega. Ta nevjera Izraela kao nacije i njihovih vođa, očitovala se u najpoznatijem događaju u cjelokupnoj ljudskoj povijesti: u razapinjanju Isusa iz Nazareta na križu, zajedno s dvojicom zločinaca, u kojem je, također, sudjelovala i poganska (rimska) izvršna vlast koja je tada vladala Judejom. Tim događajem, koji je utjecao na metodu datiranja povijesnih događaja (prije Krista i poslije Krista), otvorena su vrata za nove poteze iz Božjeg arsenala, koji su utjecali na tijek povijesti. Točno pedeset dana kasnije, na židovski proročki blagdan Pentekost (Lev 23:15-16), na zemlju je izliven Duh Sveti (Dje 2:1,17-18), baš kako je sam Gospodin Isus najavio, kako čitamo u Ivanovom evanđelju (7:39): "To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen."

 Što, zapravo, ovime želimo reći?

U poslanici Rimljanima, u prvom dijelu stiha, čitamo da je Izraelovo odbacivanje izmirenje svijeta (Rim 11:15a). Iz te činjenice proizlazi najuzvišenija istina koju nam je Bog objavio kroz stranice Svetoga Pisma: Božji sin je na križu razapet zbog naših grijeha, poradi grijeha cijeloga svijeta (Iza 53:4-6). Izraelci su, odbacivanjem svoga Mesije, trenutačno, kao nacija, stavljeni po strani u Božjem suverenom planu, kojemu je sada fokus Tijelo Kristovo, to jest, duhovna nacija ljudi koju čine otkupljenici iz svakoga plemena, puka, jezika i naroda (Gal 3:28), koji su se pouzdali u to Kristovo djelo (među njima i neki od djece Izraelove koji su prepoznali svoga Mesiju) za njih na križu (Rim 3:23-26).

Znači, redak Iv 1:11 nam govori o odbačenom bratu (sjetimo se Josipa i kako su njega braća prezrela), dok u Iv 1:12 čitamo: "A svima koji ga primiše on dade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime." Oni koji su ga primili smo mi, njegova Zaručnica, rođeni odozgo, od Duha Svetoga.

Slava Bogu što nam je otvorio srca da možemo vidjeti ljepotu i veličanstvo Gospodina Isusa i što po njegovoj krvi imamo oproštenje grijeha i život vječni (Kol 1:14, 1.Iv 5:13).

Također se, kao djeca Božja, možemo radovati što  Gospodin nije zaboravio na svoj narod Izrael, jer nam drugi dio stiha poslanice Rimljanima (Rim 11:15b) govori o njihovom prihvaćanju, a u retku 25 saznajemo da njihovo sljepilo radi odbacivanja Mesije neće biti trajno, nego je prilika nama, iz poganskih naroda, da postanemo djeca Božja! Oni (Izraelci) smatraju se prijateljima, kako Gospodin odgovara na proročko pitanje o ranama na njegovim rukama (Zah 13:6). Gospodin je ranjen u kući svojih prijatelja, premda je odbačen i prodan u smrt. On je pravi primjer, jer on je ljubav koja ne traži svoje (1 Kor 13 stavi Isus umjesto ljubav, nap. a.). Te ruke koje su probodene (Ps 22:16) svjedoče o neizmjernoj Božjoj strpljivosti prema kruni svojega stvorenja, čovjeku, koji opačinu pije kao vodu, koji je buntovna i pokvarena srca, kako na jednom mjestu kaže Job (Job 15:16). Ipak, usprkos svemu tome, Bog se bavi poslom dovođenja ljudi u svoje kraljevstvo (Hoš 11:4).

Kako je briljantan i veličanstven naš Bog! "Jer milost Božja koja donosi spasenje, pojavila se svim ljudima" (Tit 2:11). Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

Gospodinovi darovi

1. Kor 12:28

I neke je Bog postavio u crkvi: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, pa čudesa, pa darove ozdravljanja, pomaganja, upravljanja, raznih jezika.

Apostol Pavao u ovome tekstu ne govori: "I postavi Bog u crkvi službu apostola, službu proroka, službu učitelja, itd.", već kaže da Bog postavi apostole, učitelje, proroke, itd. Budući da ih spominje zajedno sa čudesima, iscjeljenjima, pomoći, upravljanjem i jezicima, a to su darovi, iz toga možemo zaključiti da apostol, prorok, učitelj, evanđelist, propovjednik, itd. također nisu službe u klasičnom smislu, već darovi.

Isto tako, ne postoji ni služba iscjelitelja, ni služba čudotvorca. Dakle, jasno je da to nisu nekakve mistične, nevidljive "funkcije", u koje kršćanin treba "ući". To nije ni nekakvo "promaknuće" koje se zaslužuje stažem u crkvi, revnošću ili naročito posvećenim životom, te provjerom i "potvrdom" od strane nadležnih, kao što je to običaj u većini denominacija. Ne funkcioniraju li na taj način i sve svjetovne institucije?

"Služba" je sam kršćanin. Za služenje kršćanina osposobljava i određuje sam Gospodin, udijeljujući mu dar(ove) Duha Svetoga. Nemoguće je da kršćanin ne služi u svome daru, jer dar će se očitovati u svemu što on misli, govori i čini. Primjerice, ako neki brat ima učiteljski dar, on će u svemu što govori ili čini uvijek nastupati kao učitelj, jer je to dio njegovog karaktera i djelovanja Duha Svetoga u njemu. Za to ga nitko ne mora posebno "odrediti" i dati mu "učiteljsku službu".

Ono što je potrebno jest taj dar prepoznati i poticati, kako bi bio na korist Tijelu Kristovu (naravno, sve mora biti u skladu s biblijskim uputama o redu na sastancima crkve, prema 1. Tim 2 i 1. Kor 14). Isto vrijedi i za proroke, evanđeliste, propovjednike, itd.

Na žalost, način na koji se u mnogim crkvama danas određuju službe jasno pokazuje da smo nekako izgubili jednostavnost i razumijevanje te istine i priklonili se načinu razmišljanja ovoga svijeta.

Neka nam Gospodin podari milost da možemo uvidjeti i ispraviti svoje pogreške.

Savršena ljubav

1. Iv 4:18

Straha nema u ljubavi, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah uključuje kaznu, a tko se boji, nije savršen u ljubavi.

Ljubav je temelj svega u životu kršćana. Sve što kršćanin misli, govori i čini, svaki aspekt njegova života proizlazi iz ljubavi. Izvor te ljubavi nije sam kršćanin, već Bog, jer Bog je ljubav (1. Iv 4:8). Čak i sam Gospodin Isus kaže da je ljubiti Boga svim svojim srcem, umom, dušom i snagom prva i najveća zapovijed. Druga zapovijed, koja je slična prvoj, te iz prve, zapravo, i proizlazi, jest ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe (Mt 22:37-39). Ljubav je punina zakona (Rim 13:10).

Naš tekst kaže da u ljubavi nema straha. Ako je ljubav središte svega u životu kršćana i ako sve što kršćanin čini treba biti motivirano ljubavlju, njegov bi život trebao biti slobodan od straha od kazne (Rim 5:1; 8:1).

Međutim, može li kršćanin koji vjeruje u to da može izgubiti svoje spasenje, te na kraju završiti u ognjenom jezeru s nevjernicima, ikada uistinu živjeti na taj način? Tvrdimo da ne može. Kršćanin koji vjeruje u to da može izgubiti svoje spasenje, ako je iskren prema sebi, nikada neće moći živjeti potpuno oslobođen straha od kazne. To je i logično. On u bilo kojem trenutku može prijeći granicu i počiniti grijeh koji mu Bog neće oprostiti, a to je itekako valjan razlog za strah i tjeskobnu brigu. Može li kršćanin u takvom stanju, zapravo, ikada odahnuti i sa potpunom sigurnošću reći da je spašen i da ima vječni život? Tvrdimo da ne može, jer, ako može izgubiti spasenje, onda zapravo nije spašen u pravom smislu te riječi, a ako može izgubiti vječni život, onda taj život nije vječan. U svakom slučaju, ako je to istina, u njegovu će srcu uvijek biti prisutan strah od kazne, a ako je tako, njegovo srce nikada u potpunosti neće biti motivirano ljubavlju, jer, kao što Božja Riječ kaže, u ljubavi nema straha.

Ali, hvala Bogu, Njegova savršena ljubav izgoni svaki strah! Uistinu, tvrdimo da jedino vjernik koji je potpuno siguran u pogledu istine o svom vječnom i nepromjenjivom spasenju, o vječnoj i nepromjenjivoj Božjoj ljubavi prema njemu, koja ne ovisi o vjernikovom hodu i performansama, može biti potpuno oslobođen straha od kazne. Samo takav vjernik može zaista služiti Bogu isključivo iz ljubavi, a to je jedini ispravan motiv srca i način života koji našeg nebeskog Oca raduje.