nedjelja, 18. veljače 2018.

Istinska radost

Lk 10:17-20

I vratiše se Sedamdesetorica s radošću, rekavši: "Gospodine, čak nam se i zlodusi pokoravaju u tvoje ime." I reče im on: "Gledao sam Sotonu gdje kao munja pada s neba. Evo, dajem vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i nad svom silom neprijateljevom: i ništa vam uopće neće nauditi. No ne radujte se tome što vam se pokoravaju duhovi, nego se radije radujte zato što su vaša imena zapisana na nebu."


Ljudska je povijest prepuna velikih postignuća. Postoji nešto u čovjeku što ga tjera da istražuje svijet oko sebe i da u svemu što zaokuplja njegovo zanimanje postigne što više i ode što je dalje moguće. Iz te njegove čežnje da shvati na koji način sve u njegovoj okolini funkcionira nastali su mnogobrojni izumi koji su poboljšali kvalitetu življenja i od kojih čovječanstvo ima koristi sve do danas.
Međutim, upravo taj nagon da postigne što više čovjeku je postao zamkom. Naime, čovjek je postao toliko vezan za postignuća da je u njima počeo nalaziti svoju vrijednost.

Svijet čovjeku nameće uspjeh pod svaku cijenu. Sa svih strana svakodnevno smo bombardirani pritiskom da učinimo nešto od svojih života, da "uspijemo". To počinje u najranijoj dobi. Ljudi žele upisati svoju djecu u najbolje vrtiće, upisati ih u najbolje škole kako bi im pružili najbolje obrazovanje i osigurali im prednost u utrci za uspjehom. Sve su to plemenite želje, no, s vremenom, taj pritisak se prenosi na djecu i, uskoro, djeca više nemaju vremena biti djeca. Sve ranije ulaze u uloge odraslih gdje se sve svodi na to koliko novca zarađuju, kako su obučeni, jesu li popularni, imaju li nekoga s kime su u vezi i sve će učiniti za svojih pet minuta slave.

Zašto je to tako? Zato jer se ljudski sustav vrijednosti temelji na uspjehu: ako si sposoban, uspješan i popularan u očima svijeta, tada vrijediš, a ako nisi, bezvrijedan si. U takvom sustavu, čovjek će ići do krajnjih granica i učiniti sve što je moguće da bi bio prihvaćen. Mnogi su spremni pregaziti sve moralne vrijednosti, čak i unesrećiti svoje bližnje kako bi to ostvarili.
Ljudski identitet je neraskidivo vezan za postignuća.

U tekstu koji je pred nama, Gospodin Isus daje rješenje za taj veliki čovjekov problem.
Naš Spasitelj poslao je sedamdesetoricu svojih učenika da idu pred njim po gradovima i selima te propovijedaju evanđelje o kraljevstvu Božjem. Dao im je vlast da ozdravljaju bolesne i izgone zle duhove. To je za njih bio velik zadatak, ali oni su ga obavili besprijekorno. Kada su se vratili da Gospodinu podnesu izvještaj, bili su presretni. Radovali su se uspjehu svoje misije i s velikim oduševljenjem pričali o tome kako im se čak i zlodusi pokoravaju u Isusovo ime.
Međutim, Gospodin Isus je znao da bi ti uspjesi za njih mogli biti dvosjekli mač. Da, sada je sve išlo daleko bolje od njihovih najljepših očekivanja, misija je odrađena prema planu i sve su im okolnosti išle na ruku. Ali što kada sve ne ide tako glatko?

 Isus je znao kroz što će njegovi učenici prolaziti kada on više ne bude s njima. Dok je on bio u njihovoj blizini, štitio ih je i brinuo za sve njihove potrebe. Sve sotonske i ljudske sile bile su usmjerene protiv njega i njegovi su učenici do sada iskusili tek mali dio progonstava. Međutim, Isus je znao da je to vrijeme na isteku i da će, nakon njegove smrti i uskrsnuća, sva neprijateljska sila biti usmjerena protiv njih. Zbog toga ih, prije nego što ode, želi naučiti još jednu, možda i najvažniju lekciju.

Iako su sva njihova postignuća uistinu hvalevrijedna i zbog njih se trebaju veseliti, to nije ono što će im donijeti istinsku, neprolaznu radost.
Koliko smo samo puta čuli onu uzrečicu koja se, poput mantre, svakodnevno ponavlja u svijetu koji nas okružuje: "Samo budi ono što jesi"? Ali, svijet čovjeku ne daje odgovor na ono glavno pitanje: "Tko sam ja?" Ljude svijet potiče da budu ono što jesu, ali ne daje im identitet koji će im donijeti osjećaj vrijednosti, oni ga vlastitim snagama moraju stvoriti i taj identitet ovisi o tome koliko su u tome uspjeli. Ako netko svoju vrijednost vidi u tome da je u braku, njegov identitet će ovisiti o tome ima li suprugu/supruga. Vidi li netko svoju vrijednost u poslu, njegov identitet i osjećaj vrijednosti bit će usko vezan za to ima li posao i koliko je u njemu uspješan. Čak i kršćanin koji svoj identitet temelji na službi koju obavlja za Gospodina, bit će sklon procjenjivati svoju vrijednost prema uspješnosti te službe.

Zbog toga se naš Gospodin želio pobrinuti da njegovi učenici dobro shvate tajnu prave, nepomućene i trajne radosti.
Samo činjenica da su im imena zapisana na nebesima, da su Božja djeca, spašena vjerom u Isusa Krista, može donijeti takvu vrstu radosti. To je radost koja ne ovisi o tome što čine i koliko uspjeha postižu, već radost koja ovisi o njihovom identitetu, o tome tko su. Taj identitet je vječan i nisu ga ničime zaslužili, niti su ga svojim djelima postigli. To je identitet koji je Isus Krist zaslužio za njih, on je taj koji ga je postigao i koji im ga je darovao. Ne postoji čovjek, demon ili okolnost koja to može promijeniti. To je, zapravo, ono čvrsto sidro zbog kojeg možemo podnijeti sve nedaće i ostati radosni u kušnjama.

Nije li to predivno? Nije li to oslobađajuće? Koliko je nas kršćana zaboravilo na tu činjenicu, te i dalje pokušavamo vlastitim trudom i djelima zaslužiti nešto što je nezasluživo? Koliko nas je prevareno lažnim vrijednostima ovoga svijeta i dalje pokušavamo naći vlastitu vrijednost u postignućima, umjesto da se radujemo i počivamo u našem identitetu koji je Gospodin Isus toliko skupo platio i dao nam ga kao dar kada smo povjerovali u Evanđelje? Previše, bojim se.

Ljubljeni, to ne bi trebalo biti tako. Pođimo na putovanje kroz nepogrešivu Božju Riječ u kojoj je zapisana prava istina. Svijet ima svoje zakonitosti i svoje tijekove, ali mi nismo od ovoga svijeta. Mi se ne bismo trebali suobličavati ovome svijetu nego se preobražavati obnovom svoga uma da uzmognemo rasuđivati što je volja Božja: što je dobro i ugodno i savršeno (Rim 12:2).

Pogledajmo samo koliko nam je bogatstvo priskrbio Bog po Gospodinu Isusu Kristu.
Božja Riječ kaže da smo: djeca Božja (Iv 1:12; Gal 3:26; 1.Iv 3:1), izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod (1.Pet 2:9; Otk 1:6, 5:10), sugrađani svetih i ukućani Božji (Ef 2:19), prebivalište Božje u duhu (Ef 2:22; 1.Pet 2:5), svjetlo svijeta i sol zemlje (Mt 5:13-14; Ef 5:8; Fil 2:15), uskrsli s Kristom i posjednuti s njim na nebesima (Ef 2:1-6; Kol 2:13, 3:1); baštinici Božji i subaštinici Kristovi (Rim 8:16-17; Gal 4:7)...

Kakva veličanstvena realnost! Kakav li samo čudesan identitet imamo mi koji vjerujemo u Krista! I ništa od toga ne ovisi o nama, ništa nismo sami postigli niti to možemo. Sve nam je to dano kao dar od Boga, kojemu se svidjelo ka slavi privesti mnoge sinove i kćeri (Heb 2:10).


U oceanu različitih svjetonazora, sustava vrijednosti i filozofija, među različitim "bogovima" i religijama, Isus Krist stoji kao svjetionik, potpuno jedinstven i različit od svega što postoji. Jedino on čovjeku daje identitet i osjećaj vrijednosti koji se ne temelji na tome što čovjek čini. Jedino Krist daje čovjeku identitet i vrijednost na temelju onoga što je on sam učinio za čovjeka. Na tržištu, vrijednost nečega ovisi o cijeni koju je netko spreman za to platiti. Cijena koja je za nas plaćena je neprocjenjiva: sveta i dragocjena krv Jaganjca bez mane, Sina Božjega, Isusa Krista, našega Gospodina i Spasitelja. Radujte se, Božji sveti! Ponavljam, radujte se! Naša su imena upisana na nebesima! Aleluja!

Priča o dva čovjeka


Lk 23:32-43

A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih pogube s njim. Kada su došli na mjesto zvano Lubanja, razapeše ondje njega i zločince: jednoga zdesna, a drugoga slijeva. Tada Isus reče: "Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine." I razdijeliše halje njegove i baciše kocku. I stajaše ondje narod gledajući. Zajedno s njima rugahu mu se i glavari, rekavši: "Druge je spasio; neka spasi sam sebe, ako je on Krist, izabranik Božji." A rugahu mu se i vojnici prilazeći mu, nudeći ga octom i govoreći: "Ako si ti kralj Židova, spasi sam sebe." A bijaše i natpis iznad njega, ispisan grčkim, latinskim i hebrejskim slovima: OVO JE KRALJ ŽIDOVA. Jedan od obješenih zločinaca pogrđivaše ga, rekavši: "Ako si ti Krist, spasi sebe i nas." A drugi ga prekori, rekavši: " Zar se ne bojiš Boga ni ti koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi, jer primamo ono što smo djelima zaslužili: ali ovaj ništa loše nije učinio." I reče Isusu: "Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u svoje kraljevstvo." I reče mu Isus: "Zaista, kažem ti: Danas ćeš biti sa mnom u raju."


Ovo je jedan od najpoznatijih i najdirljivijih biblijskih izvještaja. Na ovome izvještaju temeljene su brojne predivne propovijedi kroz povijest. Kada na internetu ili nekom drugom mediju naiđete na te propovijedi, uglavnom su poznate pod nazivima poput: "Priča o dva razbojnika", "Priča o dobrom i lošem razbojniku" ili nesto slično tome. Naziv ove propovijedi je: "Priča o dva čovjeka". Zašto? Zato što ova priča seže mnogo dalje od dvojice zločinaca koji su se zatekli na određenom mjestu u određenoj točki vremena. No, doći ćemo do toga kasnije.

Što možemo reći o ovoj dvojici zločinaca?
Možemo li znati tko su oni bili? Što su učinili? Koji je, zapravo, bio njihov zločin zbog kojeg su zaslužili tako okrutnu kaznu kao što je smrt razapinjanjem na križu? Tko je od njih bio bolji, a tko lošiji čovjek? Tekst nam o tome ne govori ništa. Jedino što o toj dvojici znamo jest da su bili "zločinci", to je jedini njihov opis kojim raspolažemo (u Mt 27 i Mk 15 naziva ih se "razbojnicima").
Na početku su ti ljudi u potpuno istom položaju i potpuno istog stajališta. Naime, iako u Lukinom evanđelju to nije zabilježeno, u Matejevom i Markovom evanđelju stoji da su obojica, premda u jednakoj situaciji kao i Isus, zajedno sa svećeničkim glavarima, pismoznancima, starješinama, rimskim vojnicima i ostalom svjetinom i slučajnim prolaznicima, vrijeđali, pogrđivali i ismijavali raspetog Krista.
Međutim, primjećujemo kako se u određenom trenutku dvojica zločinaca razilaze, i u stavu jednoga od njih dolazi do drastične promjene. Koji je razlog tome?

Prije svega, moramo uzeti u obzir okolnosti u kojima se nalaze.
Smaknuće razapinjanjem na križ je bila osobito ponižavajuća i okrutna metoda kažnjavanja, jedna od najstrašnijih u čitavoj ljudskoj povijesti. Namjerno je osmišljena kako bi osuđenicima na smrt povećala muke i produljila vrijeme umiranja. Nastala je u antičko doba, koristili su je Medijci, Perzijanci i Feničani, a Rimljani su je doveli do savršenstva. Kažnjenici su često prvo bili bičevani, a zatim bi poprečnu gredu križa, težine oko 45 kilograma, nosili do mjesta smaknuća. Ruke i noge bi im bile pričvrsćene za križ čavlima duljine oko 13-18 centimetara. Potpuno razgolićeni, predstavljali su prizor svima koji bi se tamo zatekli. Viseći na križu, težina tijela bi im pritiskala pluća, tako da je svaki udisaj predstavljao pravu muku. Probodenim nogama bi se upirali o uzdužnu gredu križa kako bi mogli udahnuti zrak. Kažnjenici bi tako, ponekad, umirali danima, i to od gušenja, zastoja rada srca, iscrpljenosti ili sepse. Kada bi željeli ubrzati smrt osuđenika, rimski vojnici bi im željeznom palicom polomili noge kako se više ne bi mogli podizati da udahnu zrak. Uslijed toga bi se ubrzo ugušili.
To su patnje koje je nama, koji živimo u ovom vremenu, teško uopće i zamisliti. Međutim, za dvojicu zločinaca na križu sve ove patnje su, istovremeno, i velika šansa.

Nama se, ponekad, teško s time pomiriti, no patnja ima svoje mjesto u Božjem planu. Bog ne uzrokuje patnju, ali je ona instrument kojim se On služi kako bi slomio čovjekov ponos.
Medutim, u ljudskoj prirodi postoji jedan veliki problem. Patnja može slomiti ljudski ponos, ali, jednako tako, može i otvrdnuti čovjekovo srce.
Primjećujemo da jedan od zločinaca ne posustaje u svojem ponosu i, uslijed svega što mu se događa, njegov je bunt sve jači. On se, bez obzira na sve, čvrsto drži svojeg "JA". U njegovim riječima: "Ako si ti Krist..." jasno se očituje nevjera.
S druge strane, onaj drugi zločinac doživljava otkrivenje i kod njega možemo primjetiti dvije ključne stvari.
1. Shvatio je tko je ON.
U njemu više nema nikakve sumnje. Ne postoji više ni najmanja iluzija. Prolazeći kroz patnju križa, vrteći film svog života, jasno je, možda prvi put u svom životu, mogao vidjeti sama sebe u pravome svjetlu. Shvatio je da je zločinac koji je pravedno završio tu gdje jest, da je svojim djelima i svojim životom zaslužio samo Božju i ljudsku osudu.
2. Shvatio je tko je ISUS.
Nećemo nikada moći saznati kako se to dogodilo. Je li vidio kako Krist bez riječi i bez opiranja dopušta da ga pljuju i vrijeđaju i vode ga "kao janje na klanje" (Iz 53:7)? Je li čuo kako naš raspeti Gospodin moli za ljude koji su ga razapeli? Možda ga je nekoć čuo propovijedati o Kraljevstvu Božjem pa je sjeme koje je bilo posađeno sada uzraslo? Možda je sve od navedenog, a možda i ništa od toga. U svakom slučaju, okrenuo je svoje izmučeno lice prema Isusovu i zavapio: "Sjeti me se, Gospodine, kada dođeš u svoje kraljevstvo." I Gospodin mu je uzvratio: "Zaista, kažem ti: Danas ćeš biti sa mnom u raju."
Zločinac je povjerovao i bio je spašen.

Ako se sjećate, na početku smo ustanovili da ne znamo ništa o ovoj dvojici zločinaca. Tko su bili, koji je od dvojice bio bolji, zašto su završili tu gdje jesu. Nemamo odgovor na ta pitanja, ali to, na kraju, nije ni važno. Oni su potpuno jednaki pred Bogom. Jedina razlika među njima, razlika koja je odredila njihovu vječnu sudbinu, je ta što je jedan od njih povjerovao i bio spašen, dok drugi nije povjerovao i propao je zauvijek.
Znate, to je i danas, kao i prije dvije tisuće godina, jedina razlika među ljudima. Svi smo mi pred Bogom jednaki. Istina, neki su bogatiji od drugih, neki su viši od drugih, neki su privlačniji od drugih, neki su sposobniji od drugih, neki su inteligentniji od drugih, neki su, pak, sretniji od drugih i da, neki su i pošteniji od drugih. Ali, svi smo isti pred Gospodarom cijele Zemlje. Što god mislili o sebi i o drugima, svi smo mi kao ona dva čovjeka na križu. Oni su, zapravo, slika čitave ljudske vrste.
1. Obojica su zločinci
"Svi su sagriješili i lišeni su Božje slave..."
"Nema pravedna ni samo jednoga..."
Kao Adamovi potomci, nasljedovatelji smo njegove grešne naravi (Rim 5:18-19).
2. Obojica zaslužuju smrt (Rim 6:23a)
3. Obojica su osuđena i razapeta s Kristom (Rim 6:6)
Isus Krist je razapet i umro za svakog čovjeka (Iv 3:16; Heb 2:9; 1.Iv 2:2). Ali, samo onaj koji povjeruje i obrati se, kao onaj "dobri razbojnik", će i živjeti s Njim u vječnosti.

Jedini razlog zbog kojeg sam danas ovdje i pišem sve ovo je taj što je Bog učinio da i ja, kao onaj razbojnik na križu, shvatim tko sam: zločinac koji je svojim životom i djelima zaslužio samo osudu i vječnu propast. I učinio je da shvatim tko je Isus Krist. Moj Gospodin i Spasitelj, savršena zamjenska žrtva, onaj koji je, za moje grijehe, na križu kažnjen i ubijen umjesto mene i treći dan uskrsnuo da bih ja bio opravdan. Onoga trenutka kada sam povjerovao u to, Kristova smrt je uračunata kao moja smrt, a Kristova pravednost je uračunata kao moja pravednost. Kada jednoga dana napustim ovaj svijet, znam kamo idem: u naručje svoga Gospodina.

Sada vam želim postaviti pitanje: Što je s vama? Kada Smrt pokuca na vaša vrata, znate li gdje ćete završiti? Koji ste vi od one dvojice razbojnika? Čitate li sve ovo i svejedno odbijate povjerovati da je Isus Spasitelj kojeg očajnički trebate? I dalje se uzdajete u svoje ideje i planove, u svoje "JA"? Ili ste kao onaj razbojnik koji je uvidio svoje beznadno stanje i spremni ste zavapiti: "Sjeti me se, Gospodine..."?
Kao i apostol Pavao, zaklinjem vas, izmirite se s Bogom! Postoji samo jedan Put, samo preko Isusa Krista možete doći Bogu!
"Duh (to je Duh Sveti) i mladenka (to je Crkva) govore: 'Dođi.' I neka onaj tko čuje, kaze: 'Dođi.' I neka dođe onaj tko je žedan. I tko god hoće, neka zagrabi vodu života besplatno." (Otk 22:17)


četvrtak, 8. veljače 2018.

Vrata & put

Što su to vrata? A što je to put? Čitajući Ivanovo evanđelje doznajemo da je sam Gospodin Isus ta "vrata" (Iv 10:7) i taj "put" (Iv 14:6). Sinoptička evanđelja, također, spominju "vrata i put" u vezi s Gospodinom, samo u malo drukčijem svjetlu. U čemu je, zapravo, razlika? 

Mnogi  koji vjeruju u gubitak spasenja citiraju ove dijelove Pisma kako bi potkrijepili taj nauk . Međutim, proučimo pobliže ovu temu.


Mt 7:13-14
Uđite na uska vrata; jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji na njih ulaze: jer uska su vrata i uzak je put koji vodi u život i malo ih je koji ih nalaze.

Lk 13:23-24
Tada mu netko reče: Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju? I reče im on: Trudite se da uđete na uska vrata: jer će mnogi tražiti da uđu i neće moći.

Klasično tumačenje ovih redaka od strane kršćana koji vjeruju u gubitak spasenja zvuči ovako: spašeni ste, ali sada morate ustrajati i hodati uskim putem, jer, ako promašite i hodate široko otpast ćete od Boga i na kraju nećete biti spašeni, završit ćete u paklu. IZGUBIT ćete spasenje! No, je li to uistinu tako?

Dopustimo da riječi apostola Ivana dopune sliku. Naime, u Ivanovom evanđelju čitamo:

Iv 10:7,9


Stoga im Isus ponovno reče: Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Ja sam vrata: ako tko kroz mene uđe, bit će spašen; i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.


Zbog čega ove dvije, gotovo paralelne misli donose konfuziju? Dopustite da podijelimo s vama svoje viđenje.

Retci u Matejevom i Lukinom evanđelju, zapravo uopće ne govore o gubitku spasenja, nego o Isusu kao jedinom Spasitelju i otkupitelju čovječanstva. Naime, jedino je njegovo ime dano ljudima za spasenje (Dj 4:12). On je taj uski put i uska vrata koja moramo pronaći u moru mnogobrojnih đavolskih religija i nauka. Pored toliko lažnih vrata i puteva, teško je naći prava. Zbog Sotonine obmane neki će čak misliti da su i našli prava vrata, međutim, kad ih životni dah napusti, doživjet će razočarenje (Mt 7:21-23). To se ponajprije odnosi na ljude koji su žrtve kultova s kršćanskim predznakom.

Evanđelja opisuju učenike prije raspeća i uskrsnuća njihovog i našeg Gospodina. Naime, dok Duh Sveti još nije bio izliven na Zemlju, a samim time nitko ni nije mogao biti nanovorođen i zapečaćen Duhom Svetim, učenici su zaista morali hodati besprijekorno u poslušnosti Božjim zapovjedima (Lk 1:6, Rim 2:13). Međutim, nakon Uskrsnuća, te izlića Duha Svetoga na zemlju, vjerom u zastupničku žrtvu našeg Spasitelja, ušli su kroz uska vrata, te došli na uski put. Sam Gospodin se naziva vratima, koja su, nakon što smo ušli, zapečaćena (Ef 1:13) Njegovim Duhom, koji nam je po obećanju dan (Iv 7:39).

Iz izloženog slijedi da je to jedino tumačenje navedenih redaka iz Matejevog i Lukinog evanđelja, koje sada, kao kršćani koji žive u rasporedbi milosti Božje, možemo smatrati ispravnim. Poziv na hodanje uskim putem može se gledati samo kao uputa za naše posvećenje; naime, Božja je volja da hodamo sveto i pravedno, ne udovoljavajući požudama tijela kao pogani koji ne poznaju Boga. To je, iz našeg gledišta, uzak put, ali put koji donosi blagoslov i hod u zajedništvu s Bogom, te život koji dopušta Duhu Svetome da se manifestira svojim plodovima (Gal 5:22-23), dok mi nosimo svoj križ.

 Pozivamo, dakle, Duhom Svetim natopljenim riječima dragoga brata Kefe:

1 Pet  1:14-16
Kao poslušna djeca ne suobličujte se prijašnjim požudama u vašemu neznanju, nego, kao što je svet onaj koji vas je pozvao, tako i vi budite sveti u svome ponašanju; jer pisano je: "Sveti budite, kao što sam ja svet."